Translated by: Andrea Anđelinić

Predgovor autora

Od 18. do 20. rujna 2024. godine u Johannesburgu se održala konferencija naslovljena “Narrative Conditions Towards Peace in the Middle East” (“Narativni uvjeti za kretanje prema miru na Bliskom istoku”)  koju je organizirao New South Institute u sklopu niza predavanja “African Global Dialogue” (“Afrički globalni dijalog”). Početkom svibnja ove godine ravnatelj Instituta, Ivor Chipkin, sljedećim me riječima pozvao da sudjelujem na konferenciji (1): 

“Fizički napad na Izrael 7. listopada popraćen je ideološkim napadom na fundamentalni legitimitet Izraela kao države. Javni diskurs je radikaliziran, reducirajući nijanse i kompleksnost te, kao rezultat, i potragu za konstruktivnim pristupima izraelsko-palestinskome konfliktu. Brojni protivnici Izraela i njegove vojne operacije u Gazi nisu voljni nedvosmisleno osuditi Hamas i brutalne grozote koje je počinio. Mnogi Izraelci, kao i Židovi izvan Izraela, uključujući one koji su izrazito kritični prema trenutnoj izraelskoj vladi, osjećaju da u javnoj sferi nema prostora za njihove glasove – osim ako su voljni poreći pravo na postojanje židovske države. Kako se rat protiv Hamasa nastavlja, s rastućim katastrofalnim posljedicama po palestinske civile, tako se nastavlja i polarizacija javnoga diskursa – što sprečava pokušaje da se izađe iz logike nulte sume karakteristične za konflikt i destrukciju. 

Od 18. do 20. rujna 2024. New South Institute bio je domaćin niza dijaloga o svjetskom poretku, doseljeničkome kolonijalizmu, cionizmu i anticionizmu, međunarodnome pravu, feminizmu i ratnome silovanju, kao i o mirovnim inicijativama na Bliskom istoku. Razmatralo se kakvi bi narativi, utemeljeni na dokazima i povijesti, mogli biti dostupni za obnavljanje mogućnosti za mirniju budućnost, čak i u ovim beskompromisnim uvjetima?

Adresiranje ovih pitanja iz Južne Afrike posebno je važno s obzirom na centralnu poziciju koju ta država zauzima među onima koji izražavaju stav da je Izrael država aparthejda ili primjer doseljeničkoga kolonijalizma. Vlada Južne Afrike također se, pomoću svoje nedavne molbe Međunarodnome sudu pravde, traži pozicionirati u središtu globalne mreže solidarnosti s Palestinom. 

Osim Vama, pozivnice šaljemo raznovrsnoj grupi vodećih akademika i stručnjaka, kao što su: Felwine Sarr (filozof, Dakar, Senegal), Adebayo Olukoshi (politolog, Wits/CODESRIA), Mark B. Smith (Sveučilište Cambridge), Chile Eboe-Osuji (Nigerijac, bivši predsjednik Međunarodnoga kaznenoga suda od 2018. do 2021.), Philippe Sands (direktor, Centre for International Courts and Tribunals, Sveučilište u Londonu), Yuval Shani (Međunarodno pravo, Hebrejsko sveučilište), Eva Illouz (filozofkinja, Hebrejsko sveučilište i Pariški institut za političke znanosti), Mark Mazower (povjesničar, Sveučilište Columbia), Selim Deringil (Sveučilište Bogaziçi), Abdel Monem Said Aly (ravnatelj, The Regional Center for Strategic Studies, Kairo), Salaam Fayad (bivši premijer, Palestinska Samouprava), Fania Oz Salzberger (povjesničarka, Sveučilište Haifa), Radmila Nakarada (bivša predsjednica Komisije za istinu i pomirenje, Jugoslavija), David Grossman (romanopisac) i mnogi drugi.”

Uopće se ne slažem s gore navedenim prikazom situacije kao ni s pozitivnom procjenom dominantnih mišljenja o trenutnome ratu i njegovim posljedicama za “rješenje” konflikta u povijesnoj Palestini, koje sam percipirao kao orijentirane prema opravdavanju izraelskoga gledišta (iako se izbjegava eksplicitna podrška Netanyahuovoj vladi) i kao da dramatično nedostatno prikazuje palestinski pogled na situaciju. Ipak, složio sam se (s velikom distancom) s idejom da je Južna Afrika privilegirano mjesto s kojega se pitanje može adresirati, kako zbog njene prošlosti tako i zbog njene recentne odlučujuće uloge u okupljanju Međunarodnoga suda pravde s ciljem proglašenja “imanentne opasnosti od genocida” u Gazi i pozivanja Izraelskih obrambenih snaga da se suzdrže od nastavljanja svojih operacija (što se, kao što znamo, nikad nije dogodilo). I, s obzirom na kvalitetu potencijalnih sudionika na konferenciji, mislio sam da se ne bih trebao povući pred tim da izložim svoje gledište koje bi se suprotstavilo dominantnome pogledu koji implicira predloženi okvir rada. S obzirom na to potvrdio sam svoje sudjelovanje i počeo razmišljati o tome kako ću izgraditi svoju argumentaciju. 

11. rujna 2024. godine (tjedan dana prije otvorenja Konferencije) počeo sam primati e-poruke od prijatelja, kolega i drugova čiju procjenu zaista cijenim, a koji su me informirali o detaljima i dokazima koji potvrđuju da se južnoafrički ogranak BDS-a protivi nadolazećoj konferenciji i žestoko je kritizira, karakterizirajući je kao cionističku propagandu s ciljem “whitewashanja genocida” i delegitimizacije južnoafričkoga slučaja pred Međunarodnim sudom pravde, potkapajući tako ulogu te države u podršci palestinskih ljudi na pozornici svijeta – sve optužbe koje, s obzirom na osobnosti ovih prijatelja i moju dugoročnu posvećenost ovome “univerzalnome pitanju” (kao što sam jednom napisao), nisam mogao olako shvatiti. Prijatelji su me, direktno ili indirektno, tjerali da ponovno razmotrim svoj pristanak da govorim na konferenciji, prateći primjer nekoliko uglednih intelektualaca koji su odlučili otkazati svoje sudjelovanje, nekad tvrdeći da su bili pogrešno informirani o ciljevima Konferencije. U idućim sam danima, iako sam dobivao još novih takvih savjeta, također imao priliku pročitati cijeli tekst izjave pokreta BDS (koju je poduprla nekolicina drugih organizacija, uključujući i organizaciju Južnoafrički Židovi za Palestinu) (2). Vidio sam da se popis sudionika jako razlikuje od onoga što sam očekivao (uključujući sad konkretno i jednoga izraelskoga akademika koji je poznat po vokalnom zagovaranju izbacivanja Palestinaca s njihove zemlje, “završavanja posla” koji je ostao nedovršen nakon Nakbe i, nedavnije, po podržavanju ideje da Izraelske obrambene snage imaju dužnost “ukloniti” Hamas iz Gaze bez obzira na civilne žrtve). Ovo me možda trebalo uvjeriti da se povučem s konferencije, prateći tako primjer mojih kolega i zahtjeva koji su mi upućeni. Zašto nisam to i napravio? Tri su glavna razloga: 1) nisam u programu ili “bilješkama govornika” konferencije našao eksplicitno “whitewashanje” genocida (za koje se potpuno slažem da se odvija u Gazi) ili je ono bilo samo kontekstualno implicirano (što nije isti tip intelektualnoga kompromisa); 2) iako odlučno podupirem geslo BDS-a koje se odnosi na bojkotiranje izraelskih institucija (pogotovo ako one pridonose kolonizaciji i ratu s Palestinom, ali one koje ne pridonose jako je teško naći) kao učinkovite strategije protiv kolonijalne i rasne opresije (kakva je bila u Južnoj Africi, bez obzira na povijesne razlike), nisam se nikad složio s idejom da rasprave (koliko god polemične ili nelagodne) s individuama s druge strane trebaju biti zabranjene (uzevši u obzir da se tijekom njih ne manipulira - to je, naravno, taj problem); 3) mislio sam da ne mogu časno izbjeći sukob za koji sam se pripremio samo nekoliko sati prije nego se trebao odviti, osim ako bih mogao ponuditi dokaze da sam bio pogrešno informiran (što nije bio slučaj). Odlučio sam da je pravi stav (koji bi možda mogao biti i pogrešan stav…) taj da sudjelujem na konferenciji (preko Zooma), pročitam svoj “memorandum” (dobio sam garanciju da me neće prekidati) i objavim ga u nezavisnom časopisu što je prije moguće, tako da mi se može suditi ne samo zbog simbolične odluke, nego na temelju sadržaja moje pozicije (kojoj se, bez sumnje, može prigovoriti s različitih strana). 

Neizmjerno sam zahvalan Philosophy World Democracy što su pristali da objave moj “memorandum” kao da je “članak”, s umetanjem predgovora. Nadam se da se moja argumentacija može čitati (i evaluirati) s obzirom na svoj sadržaj i u odnosu na gore naveden kontekst, koji je sam po sebi dio velike debate u ovome dramatičnome trenutku.

Memorandum

U ovome memorandumu izražavam pozicije koje namjeravam vrlo izravno braniti tijekom našega Dijaloga, a koje bi, naravno, trebalo biti moguće nijansirati. Nadam se da će rasprava otvoriti prostor za to. 

Trebaju mi tri preduvjeta (3):

Prvo, moram reći da sam duboko pesimističan u vezi situacije u “povijesnoj Palestini”. U izjavi koju sam objavio 21. listopada prošle godine tvrdio sam da je kombinacija smrtonosnih Hamasovih napada i ekstremistički osvetnički rat koji je Izrael pokrenuo u Gazi pripremio teren za uništenje Palestinaca kao naroda i Palestine kao države. Palestine à la mort (4). Ovo je još jasnije danas, nakon mjeseci masakra čiji je genocidni karakter evidentan. Ovome treba dodati i odgovornost država koje, unatoč ponovljenim pozivima UN-ova Glavnoga tajnika, aktivno ili pasivno podupiru izraelski rat. Takve su Sjedinjene Američke Države koje dostavljaju bombe za uništenje Gaze i stavljaju veto na rezolucije koje se protive nastavku rata, ali takve su također i zaljevske zemlje i Europa. Ipak, palestinski narod je u prošlosti pokazao izniman kapacitet za preživljavanje i borbu za svoja prava. Pesimizam nas ne bi trebao spriječiti u tome da pokušamo nemoguće: to je, uostalom, naša dužnost. 

Drugo, govorim ovdje kao intelektualac, socijalist i Židov (uz druge stvari, jer ne vjerujem u isključivost identiteta) jer Izrael tvrdi da je “utočište” za sve Židove svijeta kojima prijeti nastavak antisemitizma, što bi trebalo opravdati korištenje svih sredstava kako bi se “obranio”. Kao unuku žrtve koja je umrla u plinskoj komori nepodnošljivo mi je da se uspomenom na Holokaust koristi da bi se opravdao kolonijalizam, aparthejd, opresija i istrebljenje u ime obrane “židovskoga naroda”. Priznajem, ovo znači da nisam “nepristran” u ovoj raspravi. Ali, recite mi, tko jest? 

Treće, oplakujem svaku ljudsku žrtvu sa svake strane sukoba, čak i one za koje bi se moglo reći da nose kolektivnu odgovornost za vlastitu sudbinu. Ovo vrijedi za prošlost i sadašnjost, ali također i za budućnost, jer vjerujem da će se katastrofe uzrokovane ovim ratom nastaviti i prijetiti svima u regiji. Neće biti više “nevinih” i “manje nevinih” žrtava. Njihova djela ne mogu se izjednačiti, ali njihove smrti pripadaju istoj tragediji. […]

Sad, ukratko, moje pozicije u vezi triju točaka debate: 

Prvo, u vezi onoga što se dogodilo 7. listopada i nakon. Do Hamasova napada na izraelska sela, utvrde, glazbeni festival, i tako dalje, uključujući ubojstva civila, silovanja i druge grozote te otmicu taoca, došlo je nakon godina opresije i državnog teroriziranja palestinske populacije u Gazi. Kao vojnu operaciju omogućile su je nesposobnost i samodopadnost izraelske uprave u odnosu prema Hamasu, svome “preferiranome neprijatelju”, za koje bi sad trebalo kompenzirati nasilnom odmazdom i uništenjem. Nije to bio “pogrom” (“pogromi” su ono što je kolonizator radio palestinskim selima), ali je nesumnjivo bila teroristička operacija. Povijesno gledano, terorizam nije nekompatibilan s otporom, iako može potkopati njegov legitimitet. Uvjeren sam da je Hamas unaprijed znao da bi se na njegove napade moglo uzvratiti procesom istrebljenja. Prihvatili su ovu odgovornost i žrtvovali vlastite ljude u svrhu strateške “pobjede” neprijatelja. Dugo će se plaćati strašna cijena za to. S druge strane, ipak, izraelska vojska i radikalno desna vlada, koje su pod velikim fašističkim utjecajima, ali kojih ne bi bilo da nije nacionalističke uvjerenosti većine židovske populacije u vlastitu pravičnost i indiferencije prema sudbini Palestinaca (iznimke su pritom vrijedne divljenja), cinično je iskoristila traumu koju je pretrpjelo stanovništvo i prihvatila ono što je vidjela kao “čudesnu priliku” da “završi posao” (riječima Davida Bena Guriona), tj. da provede drugu Nakbu, proširi kolonizaciju Zapadne obale, iskorijeni i pobije Palestince, izbriše spomenike njihove povijesti i kulture. Ta su vojska i ta vlada prihvatile, isplanirale i provele masovni masakr civila kojem u nedavnoj povijesti nema ravnog, i koji je teško ne nazvati genocidom, barem “u tendenciji” (riječima Međunarodnoga suda pravde). Što sada znači: genocid u nastanku. Vijesti koje dobivamo iz dana u dan nepodnošljive su i vrlo su pristrane. Ovo ne opravdava zločine koje je počinio Hamas (kako točno indicira presuda Međunarodnoga kaznenoga suda), ali podiže nasilje na kvalitativno drukčiju razinu, što bi trebalo nepovratno izmijeniti našu percepciju protivnika.

Drugo, takozvani izraelsko-palestinski konflikt, koji je oduvijek bio potpuno asimetričan s obzirom na odnose moći i moralni legitimitet, postaje još manje konfliktom jednakih. Od 1948. i ranije Palestinci su izloženi kolonizaciji, prisilnome izvlaštenju, etničkome čišćenju, rasnoj diskriminaciji, političkoj obespravljenosti, što je sve dovelo do procesa brisanja cijeloga naroda sa svojim sjećanjima i civilizacijom i njegovim izbacivanjem iz povijesne domovine. Ne kažem da Palestinci – ili neki od njih – ne nose uopće odgovornost u ovome procesu koji je sad dosegnuo novu razinu okrutnoti. Ali nema simetrije. Ova situacija stvara s njihove strane apsolutno pravo na otpor, bilo politički, kulturni ili vojni (što ne znači da je svaka strategija otpora dobra ili da je svaki oblik kontranasilja pravedan).  

Okrenemo li se na drugu stranu, ono što treba oprezno raspraviti kako bi se postavili uvjeti za bilo kakav budući mirovni dogovor peripetije su legitimizacije i posljedične delegitimizacije postojećega političkoga entiteta. Ne branim poziciju da je država Izrael kao takva (kad je UN priznao 1948., premda ne jednoglasno) bila nelegitimna, nego da je njen legitimitet bio uvjetan. I tvrdim sad da je praktički za to izgubila uvjete. Izraelov moralni politički legitimitet nije počivao na mitu o povratku izgnanoga naroda u svoju pradavnu biblijsku zemlju (koja je, riječima Golda Meira, trebala biti “zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje”). Također ne počiva ni na povijesti cionističkoga pokreta i kontinuiranoj migraciji europskih Židova u Palestinu od 19. stoljeća, iako su u idealnim uvjetima ovi izgnani Židovi mogli postati dio palestinskoga društva koje je oduvijek imalo kozmopolitsku dimenziju. Kako je nedavno napisao izraelski povjesničar Shlomo Sand, europske su nas nacije “povratile” svojim virulentnim antisemitizmom i posljedičnim progonima, nakon čega su se, ironično, cionistički Židovi zamislili pionirima europske civilizacije na Orijentu… Ali ovo nije stvorilo nikakvu obvezu starosjedioca da prihvate pridošlice raširenih ruku. Jedinstveni temelj legitimnosti Izraela kao države bio je njegova sposobnost da pruži utočište i ponovno stvori kolektivnu budućnost za one koji su preživjeli Holokaust i koje su odbili u svim drugim dijelovima svijeta. I to je bio jako snažan temelj. Ali, implicitno je barem  (i suprotno nekim dubokim tendencijama cionističke ideologije, koja je europski nacionalizam u najčišćem obliku) ovo uključivalo dva uvjeta: 1) da, uz pregovore i savezništvo, povijesni stanovnici zemlje “prihvate” cionističke naseobine, umjesto da se zemlja nasilno zauzme, pritom se pozivajući na to da su doseljenici njeni “istinski vlasnici” od pradavnih vremena; 2) da Izrael postane zaista demokratska (i sekularna) država koja omogućava ista prava i dostojanstvo svim svojim građanima. Umjesto toga, uz pomoć raznih okolnosti koje uključuju ratove koje su arapske države provele ili planirale, dobili smo etničku disriminaciju, državni terorizam i politike koje trajno prkose međunarodnim zakonima (kao da Izrael, zbog svojega mesijanskoga porijekla i odredišta, ima apsolutni imunitet). Ova orijentacija kulminirala je 2018. godine odlukom da se Izrael službeno redefinira kao “nacionalna država židovskoga naroda”, racijalnom definicijom koja legitimizira aparthejd i priprema teren za trenutni kriminalitet. S obzirom na to – ponavljam ne s naslađivanjem, nego tužno i zabrinuto – Izrael se delegitimizirao, prijeteći tako vlastitom postojanju. 

Otud proizlazi moja treća točka. Svaki narod ima “pravo na postojanje” (što znači, shodno tome, da poricanje bilo kojega naroda – inzistiram: bilo kojega naroda – i njegova prava na postojanje znači zločin protiv čovječnosti). To također uključuje ideje zaštite ili sigurnosti, dakle samoobrane. Ipak, ovo ne znači da se pravo na postojanje može provoditi u bilo kojem ustavnome obliku, pod bilo kojim imenom, unutar bilo kojih osvojenih granica, pozivanjem na bilo kakav suverenitet koji ignorira druge narode kao da je u singularnome dijalogu s Bogom ili Poviješću. Problem ovdje proizlazi iz činjenice da je Palestina u 20. stoljeću zbog tragičnoga lanca nasilja i otpora postala “zemlja dvaju naroda”, gdje muškarci i žene dviju različitih genealogija i kultura pokapaju svoje mrtve roditelje i odgajaju svoju djecu. Njihove mogućnosti za koegzistenciju, dijeljenje resursa i prava, koje su uvijek bile slabe (ili utopijske), postale su gotovo nemislive nakon trenutnoga rata. Palestinci možda nose neku odgovornost za to (pogotovo kad njihovim politikama upravlja ideologija kao što je džihadistička). Ali ove je mogućnosti uništio prije svega kontinuirani imperijalizam Izraela kojemu nema puno učinkovitog internog otpora unatoč “demokratskim institucijama” države.

Izaći iz začaranoga kruga značilo bi osmisliti neku vrstu federalnoga ustava i pronaći načine da se on nametne i da ga obje strane prihvate, uz podršku i nadzor međunarodnih agencija. “Jedna država” i “dvije države” apstraktne su formule koje izbjegavaju temeljni problem. Apsolutni preduvjet jednom je savršeno jasno oblikovao Edward Said: “Jednakost ili ništa.” To znači ispravljanje pogrešaka koje su već počinjene i obrtanje trenutnih tendencija. Daleko smo od toga, ali možemo neumorno ponavljati ovo načelo.

Neposredni imperativi:

Uz pretpostavku da se možemo kretati u tome smjeru, trenutačni su imperativi očiti: 

Prvo, bezuvjetan prekid vatre u Gazi, razmjena preživjelih taoca i političkih zatvorenika, potpuna evakuacija napadačke vojske iz onoga što je ostalo od Gaze i njeno – barem privremeno – prepuštanje humanitarnim organizacijama koje nadzire UN. Ovo također može uključivati otvorene pregovore s Hamasom i drugim palestinskim snagama.

Drugo, zabrana kolonijalnoga nasilja na Zapadnoj obali i u Jeruzalemu, kao i progresivna demontaža svih ilegalnih naseobina. Ovo bi, naravno, možda zahtijevalo promjenu režima u Izraelu i dovelo do nove palestinske “oblasti”.  

Treće, potpuna i rigorozna implementacija odluka i presuda koje je – na zahtjev Južne Afrike, čiju ključnu ulogu moramo pozdraviti u ovim okolnostima – donio Međunarodni kazneni sud i Međunarodni sud pravde, uključujući kaznene sankcije i zabranu da se oružjem opskrbljuje država koja istrebljuje čitavu jednu populaciju. 

Četvto, ukidanje zabrane priznavanja države Palestine, koju je uveo SAD, a koju su slijedile druge države, i njeno prihvaćanje u UN-u kao punopravne zemlje članice. Ništa više, ali ni ništa manje od toga.

Ovome bih, iz osobne perspektive, dodao “subjektivan” uvjet, koji je također političan: “Židovi” svugdje u svijetu moraju se odvojiti od ideje da obrana i zaštita židovskoga naroda uključuje podršku izraelskoj kolonijaloj politici, koja je zločinačka i autodestruktivna, i moraju odbiti ideju, koju je nekoliko država učinilo službenom, da je anticionizam oblik antisemitizma. Židovi jesu zabrinuti za sudbinu Izraela i posljedice njegovih postupaka. Njihov kolektivni stav može nešto promijeniti. Ovo se tiče i toga kako će oni u povijesti biti “nazvani”. Nemaju posebno pravo podržavati palestinski cilj (kritički, kakva bi svaka podrška i trebala biti), jer, kao što sam davno napisao, “ovo je univerzalni cilj” (5), ali možda im je to u ovome trenutku poseban zadatak.  

BILJEŠKE

1. Površno poznajem doktora Chipkina, kojega sam upoznao prije nekoliko godina u Parizu kad je bio doktorant (premda nisam, kako se piše, mentorirao njegov doktorat). Nedavno smo razmijenili prepisku u kojoj je porekao da je odbio postupak pred Međunarodnim sudom pravde nakon što je dovršen, premda je priznao da je unaprijed izrazio oprez oko njegove pravne valjanosti.

2. Vidi, primjerice, https://www.pressreader.com/south-africa/daily-news-south-africa/20240913/281663965390133?srsltid=AfmBOopmI10HWUjwys6YZlEdRWZEuDlUssk5X04fh1TuBhX-5ZcuUKgB i: https://www.palestinechronicle.com/genocide-washing-upcoming-liberal-zionist-conference-in-south-africa-slammed/. 

3. Preskočite četvrti, koji je objašnjen iznad u predgovoru.

4. Étienne Balibar: “Palestine à la mort”, Mediapart (online), objavljeno 21. listopada 2023. godine: https://blogs.mediapart.fr/etienne-balibar/blog/211023/palestine-la-mort; engleski prijevod: Étienne Balibar: “Till death Palestine”, Philosophy World Democracy sv. 4. br. 10, objavljeno 25. listopada 2023. godine: https://www.philosophy-world-democracy.org/articles-1/till-death-palestine 

5. Étienne Balibar: “Palestine, a Universal Cause”, Le Monde Diplomatique, svibanj 2004. (francuski i engleski).